Jedna za drugom odlaze osobe kojima se divih
što me neumitno baca u neku paralizirajuću letargiju.
Čini mi se da mi put do suza nikad nije bio kraći,
a onda se sjetim februara osamdeset i šeste.
Od tada sam hronično spreman na gubitke
i na to da će uvijek biti više pitanja no odgovora.
Tako obilježen ipak nastavljam bitisanje,
neprestano bauljajući i tražeći mrvice smisla.
Tako bih da znam kako, zašto i otkud,
sa više spoznaja o tebi razumio bih sebe.
Ovako mi ostaje da vječito nagađam
i da se sjećam i plačem, posebno na ovaj dan.
