Izmedju krajnosti

http://www.youtube.com/watch?v=uYMXWX1VNuM

Pripadati dvije, geografski prilicno udaljene, kulture nije jednostavno cak i kada te dvije kulture slice jedna drugoj. Bude tu kontradiktornosti i covjek nije uvijek nacisto sa samim sobom. Za ovih petnaest kodina u Svedskoj sam naucio jezik, stekao drage i bliske prijatelje i osjecam da pripadam svedskoj kulturi. Ali naidju momenti preispitivanja samog sebe, to se desava uglavnom nakon sto mi neki starosjedilac suptilno stavi do znanja da bas i ne spadam u njegovu vrstu. BiH sam napustio gnjevan na nacionaliste svih boja i dezena i nikad nisam gajio iluzije da ce stvari krenuti na bolje. Istovremeno sam svjestan da sam bio i ostao dio BiH kulture i da me odrastanje u toj zemlji obiljezilo i dobrim i manje dobrim biljezima. Josip Pejakovic je ju jednoj od svojih monodrama dosao do srzi sa konstatacijom "Znam ja nas, jebo ti nas". Ipak postoje trenuci kada se upitam jesam li jos uvijek dio te kulture. Vec duze vremena samo povrsno pratim zbivanja u matici i kada ponekad cujem nacionalisticku retoriku nekog od zemljaka upitam se jesam li ja jos uvijek dio svega toga. Da skratim, uglavnom se osjecam kao pripadnik dvije kulture, ali me u trenucima slabosti uhvati osjecaj da ne pripadam nikamo. Pitam se da li sam usamljen ili je to osjecaj koji ponekad uhvati vecinu migranata?

3 komentara

Komentariši