Posljednji pozdrav Pikou

Poceli smo se druziti sasvim slucajno. Roditelji su nam dobili stanove jedan do drugog, a mi, tada cetverogodisnjaci, nismo osjecali potrebu otisnuti se u svijet izvan haustora. Piko je bio izrazito lijep djecak i po mnogo cemu drugaciji od ostale djece. Neobicno je hodao zbog neke deformacije na stopalima i imao je govornu manu. Kad bi sreo neko novo lice ili bio nervozan trebalo bi mu po minut da izgovori prvu rijec. Pauze izmedju prve i druge rijeci bile su nesto krace. No kada smo se nas dvojica igrali razgovor je teko bez zastoja, otprilike kao scena iz filma "Life of Brian" kada tip koji ne uspijeva izgovoriti niti jednu rijec iznenada proprica bez zamuckivanja. Sudbina je htjela da krenemo u isti razred tako da je nase druzenje postalo jos intenzivnije. Tek u skoli sam poceo zamjecivati de je Piko drugaciji od ostalih, izmedju ostalog zato sto bi svaki put kad je trebalo napisati svoje ime pisao CIVOJ DANEN.

Provodili smo dane zajedno i u skoli i kod kuce, nekad u njegovom, a nekad u mom stanu, cesto su nam se prikljucivali i Hunto, Dzonson i Matic. Igrali bi se razlicitih sportova s loptom po stanu, pravili pizze i ina moderna jela za koja smo upravo culi i zivjeli kako to samo djeca znaju. S njegovom familijom sam 1980 isao na more, te godine nije bilo dana da se nismo vidjeli. Kad bismo igrali fudbala redovito bi stajao kraj protivnickog gola i vikao prema meni: "Nabaci, imam osjecaj". Poslije je dosao peti razred i vise nismo isli u isti razred, ali smo jos uvijek provodili puno vremena zajedno. Novi razred je znacio i novo drustvo, a nadolazeci pubertet je pretumbao sve vrijednosti tako da sam poceo izbjegavati Pikoovo drustvo. On se na to nije obazirao i uvijek bi imao osmijeh na licu kad se sretnemo. Moj odlazak u vojsku, a zatim na studije ucinio je de smo se vidjali vrlo sporadicno. Potom je dosla ’92-ga, Piko se sa familijom obreo u jednom drugom gradu, a ja sam se sa svojom familijom nakon nekog vremena obreo u Svedskoj.

Moram priznati da sam na Pikoa gotovo i zaboravio, a onda sam pogledao "Forrest Gump" i sjecanja su pocela navirati. I taj Forrest, ko bi rekao da postoji vise Pikoa na ovom dunjaluku. Za mojih posjeta matici u dva navrata sam svratio da vidim Pikoa. Covjek se prepolovio, jedva da je vagao 50 kg i potpuno je izgubio kosu. Tek kad bi se nasmijao mogao si prepoznati nesto od onog starog sarma. Rece da je sve zbog diabetesa koji ga je snasao sredinom devedesetih. Bilo mu je enormno drago da me vidi i pricali bi satima o djecackim danima. Za mene je bilo frapantno da se covjek doslovce sjeca nekih replika izgovorenih kad smo bili petogodisnjaci.

Pocetkom ove godine dodje do mene vijest da je Piko preminuo. Ne htjedoh povjerovati nego nazvah njegovu mamu koja mi potvrdi to sto vec cuh. Izmedju jecaja uspjela mi je reci da je otisao na spavanje jedne januarske noci i vise se nije probudio. Otkazali mu bubrezi. Spustio sam slusalicu i po drugi put u zivotu pustio da me sjecanja na djecastvo sa Pikoom zapljusnu. Jedino sto mogu reci je zbogom prijatelju. Nadam se da se tamo gdje si sada ljudi poput tebe mnogo vise cijene i da ces steci bolje prijatelje nego si ih imao ovdje.

1 komentar

Komentariši